Boli me grlo.I sav sam nikakav.Mislim da ću se razboleti.A za sve to je krivac..Pa naravno, ja.A ko bi drugi mogao biti, pitala bi sad moja lepša polovina.I to sam shvatio danas dok smo šetali gradom na ne znam kolikom minusu, mada da priznam da se i nisam hteo zakopčati do grla.Barem sam jeo odličnu ljutu supu (teletina i chili papričice).To je kod mene uvek prevencija od bolesti, barem od kako sam došao ovde jer ovde i ne postoji navika čuvanja rakije u kući za lek, dobrodošlicu, slavu, proslavu ili jednostavno susret sa nekim ko vam dugo nije došao u kuću.To je po onom starom običaju

-Aj dođi da popijemo po jednu...

Srbi & inozemstvo.Mnogi se ne pridržavaju pravila jer ih nikad nisu ni uvažavali.Drugi jer misle da kad si u stranoj zemlji onda trebaš da pogaziš ko si, odakle si i ko ti je bio đed.Treći opet idu u sasvim drugu krajnost: do te mere poštuju / 'poštuju' pravila & propise ponašanja da to prevazilazi i najveća dela Branislava Nušića (anegdota vezana za njega: za života je toliko zezao ljude i žene da je tražio spomenik u obliku piramide.Kad su ga pitali zašto takav on je odgovorio: pa da mi se ne može niko posra*i na grob).No, ove današnje gospođe ministarke i današnji dr.-ovi su mnogo naučili od svojih predaka.I postali još gori.

Svuda počinje da hara praznična euforija, što božićna, slavska, novogodišnja pa opet božićna - nije toliko bitno.Samo da se dobro krka i loče. Upravo ta dešavanja su me podsetila na moje  prisustvo Badnjoj večeri u pravoslavnoj crkvi u Amsterdamu, prošle godine.

6. januar 2007 godine.Kiša rominja, spušta se veče.Sedamo u auto i vozimo se malo mesto pored Amsterdama gde se nalazi zgrada koja je otkupljena da bi se u nju smestila srpska pravoslavna crkva (nemojte me ispravljati za mala slova, namerno pišem ovako).Ulazimo u mračnu uličicu u kojoj vidim gužvu ispred jednog od ulaza.prilazimo polako dok oko mene sve jače i življe počinju da se čuju srpske reči.

-Wow, srpski jezik, pomislih u sebi.sledeća pomisao: hajd da vidim kakvi su ovi gastarbajteri.

Ulazimo kroz dvokrilna vrata u predvorje koje služi za odlaganje jakni sa jedne strane, a sa druge vidim stolove sa čaršavima, plastičnim čašama i termosima.Đonovima prelazim preko vlažnih i uprljanih pločica dok kroz gužvu proilazimo drugim dvokrilnim vratima i vidim gužvu koja se već napravila za cekanje molitve i uzimanje badnjaka.A onda....

Pre molitve smo se nekako probili do jedne strane gde se nalazi prodavničnica sa svećama, ikonama, kalendarima...Nekako kroz gužvu pružam ruku i kažem:

-Tri sveće...

Ali moje reči ostaše gde i moja ruka.U vazduhu, bez dostizanja cilja.Čovek kome sam se obratio je našao za shodnije da se obraduje nekoj ženi koja je bila nekih 3 metra iza mene, da je pita za njeno zdravlje, zdravlje njene dece, muža, komšija, rođaka, daljih i bližih poznanika, šta se dešavalo u njenom kraju od kako je on otišao, da li joj je sestra i dalje 'lepotinja', viđa li se sa kim i da je obavezno poljubi u obraz.Dok su sve te informacije letele oko mojih ušiju, moje oči su doživljavale sasvim drugačiji spektakl.Nekoliko ponosnih vlasnika novih modela Cannon, Sony, Panasonic i ostalih brendova foto aparata su se slikali za najnovija izdanja "Komšijskih Abrova" gde će ispod slika stajati opis:

-Da se vidi da se zna kad u crkvu dodjem jaaaaaa.....(yep, bas kao u Scandal-u)

Klinci sa afro frizurama pokušavaju da fasciniraju klinkice koje ako znaju 50 reči na srpskom (a i više izgledaju kao holanđanke), ona deca koja su tek prohodala od dosade samo jurcaju oko stubova.Majke kao pokušavaju da ih spreče a u stvari samo se jadaju jedna drugoj kako su im teški životi ali ipak uspevaju da letuju na obalama španije, maroka, ili da odu u azijske krajeve bar jednom u životu.

Nekako smo ipak uspeli da upalimo sveće taman pred početak ceremonije.Svih nas je bilo oko 200 duša.Stari sveštenik je počeo da drži molitvu a šta rade naši gastosi?Isto što i do sad navedeno.Štaviše, ne znam ni ja koliko puta su ljude opominjali da se smire, stišaju, da shvate da je Badnje veče u pitanju i da pokažu poštovanja prema tom mestu gde su došli i prema samom događaju...

Ma jok, nije bilo šanse.Ali zato kad su shvatili da je završena molitva svi su razgrabili badnjake da bi ih pobedonosno okačili po kućama i pokazali da su veliki pravoslavci.Neverovatna je činjenica da su bili kulturniji pri izlasku iz crkve kad su hvatali red za kafu i čaj nego za vreme ceremonije.

A šta smo mi uradili? Samo smo se odvezli kući u kišnu noć...

p.s. snimio bih slike i klipove da svi vide kakvi smo mi srbi u inostranstvu (većina) ali to bi značilo da bih se ponašao kao i oni.Zato - nemate slike.

p.p.s. kad sam ovo pričao ljudima u BG svi su mi rekli: Eeeeee...Nisi ti nikad bio ispred hrama Svetog Save za velike praznike.Još je i gore.

Pa dokle tako, braćo Srbi?